Uloguj se

Neopisiva Ljubav Jedne Djevojke

Bila sam dijete a opet odrasla zena.

Bila sam poput sestre a opet ona koja ga je voljela.

Pitam se jeste li voljeli nekoga ljubavlju odrasle zene,naivne djevojcice,iskrene prijateljice,tihe ljubavnice?

Ja jesam,ne jedan dan,ne mjesec ni godinu vec dugih 12 godina.

Ugledala sam ga svojim djecijim ocima i shvatila da postoji ljubav na prvi pogled.

Nisam znala sto me ceka.

smjeh,suze il sreca?

Te zelene oci postale su mi san svake noci,svaki sam dan cekala hoce li doci?

Trudila sam se biti najbolja prijateljica i uspjevala sam bila sam njegova Kraljica.

Ona koja je cuvala najlude tajne,znala sve njegove snove,sve zelje i strahove.

A ja sam ga svakim danom sve vise voljela.

Bio je djete a opet odrastao muskarac.

Toliko sam vjerovala u njega,mislila da me voli.

I volio me kao jedinu sestru.

Odrastao
je uz djeda i baku koji su bili sve sto je imao.Kada sam dosla
,davajuci mu prijateljsku ljubav,savjete,pomoc,obje ruke kad god padne

postala sam mu obitelj,ljubav ali ne ona koja sam htjela biti voljena i jedina.

Cesto
je mjenjao cure,neke su mi bile prijateljice,neke nikad nisam
sretala,neke su bile drage,neke sam mrzila ali niti jedna od njih
bezbroj nije trajala.Svaka je samo onako jadno prolazna.Svakim danom sam
odrastala,sve vise ga voljela,postajala ozbiljnija.Priznati ljubav
nisam naucila.Bila sam njegov ponos,pametna"sekica",pristojna
curica,dobra ucenica i sportasica.Njegovi prijatelji su me voljeli jer
sam bila tako posebna.Zajedno smo se smijali svim onim
prolaznima,odbacenima i odmah zaboravljenima.A nikad nije ni slutio
koliko sam puta pozeljela biti bar jedna od tih prolaznih al samo da
budem.

Prolazili dani,godine a moje prijateljice sve umornije od
mog cekanja,plakanja i gledanja kako se ljubi s drugima a onda
komentiranja pa nije ti losa braco,slatkica je.

Moj mobitel
priznao mu je koliko ga volim dok sam ja odgovarala pred plocom a
mobitel ostavila najboljoj prijateljici da mi ga cuva.Bas na moj
rodjendan.

Nije nazvao,nije odgovorio,ispred skole nije
cekao.samo sam slusala:eto vidis nije te zavrijedio,oprosti ali zivot ti
se zbog njega promjenio.Nije se javljao danima,nije me podigao u zrak i
vrtio,nije mi rekao sreco Sretan ti rodjendan,voli te braco,nije se
pojavio dugo,predugo.Sjedila sam ispred skole,bez prijatelja,njegovog
osmjeha i zezanja.Sjedila i kajala se sto mu nisam sama priznala i da
budem iskrena to si jos ni danas nisam oprostila.Kad sam najmanje
ocekivala srela sam ga,bez sjaja u ocima i prelijepog osmjeha,prisao je i
poceo pricat:ej di si?kako si?sta radis?Bila bih sretnija da je dosao i
ubio me,rekao mi kucko lazljiva nikad me nisi kao brata voljela ali
nije.Postala sam poznanica,cak ni prijateljica.Da sam bar tada shvatila i
nekim drugim putem krenula!Ja sam se jos vise trudila,sve sto sam znala
da zeli kupovala mu,svaku koju je zelio imati namjestala mu,trudila se
biti mu zlatna ribica samo da se vratim bar da budem opet kao sekica.I
jesam,uspjela sam.Opet sam bila najbolja,opet najdraza a izjava o mojoj
ljubavi kao da se nikada nije ni napisala.Svaka moja prijateljica imala
je nekoga,bar je mjesec dana bila voljena a ja sam 9 godina patila.Nisam
znala kako je kad te netko zagrli,pojubi,dodirne.znala sam samo kako
voljeti i to najbolje skrivati.Jednog dana sam odlucila sve prekinuti i
svakom bicu svoju ljubav priznati.Kuci su svi poludjeli,sve mi
zabranili,svaki dan me kontrolirli.ali sta su oni bili za mene i moju
ljubav??Nista,samo ljudi koji ne znaju iskreno voljeti.zaboravila sam da
postoje.Oni su me izdali,ni u jednom trenu me nisu podrzali.Vise se
nisam trudila da budem najbolja,da budem obiteljska slatkica,najmlada
dobra curica.Mrzila sam ih,skolu,svoj razred,prijatelje.Htjela sam
njegovu obitelj,njegove prijatelje,htjela sam njegov zivot umjesto
svog.Cekala sam ga satima,prosao je cijeli dan,noc,jutro,popodne cinilo
se kao vjecnost.Sjecam se njegova baka se spustila u prizemlje
zgrade:Jeste li poludjeli,ti ovdje cijeli dan i noc a on ispred zgrade
ne klupi!Otvorila sam vrata zgrade i stala na vrh stepenica prisao je i
stao kraj zadnje.Nikad prije nisam vidjela suze u tim zelenim
ocima.Ej,ne mogu zivjeti a da ti ne priznam koliko te volim i koliko sam
te voljela svih ovih godina.Nasmijao se,prisao mi i uhvati me za
ruku,dodi,sjedi kraj mene.Lagala si me znas?Volim te braco.Nasmijala sam
se,bila sam djete kad sam te srela,bila bi to djecija ljubav ne bi
uspjeli a to nisam htjela,onda sam shvatila da imas toliko onih u
prolazu to nisam mogla zamisliti da budem,uvjek si me ucio da budem
ponosna,pametna,da ne budem nicija lutkica.Nasmijao se.Znas braco rekla
sam smijuci se ovako mozemo pricati satima daj da skratimo muke pa mi
reci mozes li me voljet,mogu li biti ja i samo ja u tvom zivotu?Sutio
je,gledao je u pod,mogla sam cuti kako dise ,cinilo se kao da je
vjecnost prosla kad mi je rekao:Mlada si,nisi nista prosla,samo
trening,skola,poludjet ces za koju godinu i ostavit ces me.Znas da si mi
sve na svijetu,daj mi vremena.Vremena?Dala sam ti 9 god.Bili smo
djeca,nisam znao.Sjecam se da sam ga jos samo jednom za ruku primila i
tiho izgovorila:Ako te ikada netko bude volio bar malo poput mene zivjet
cu mirno jer cu znati da imas nekoga tko te voli i usrecuje a tvoja
sreca mi je najvaznija.Dala sam mu narukvicu bijelog zlata koju sam
imala od kad sam se rodila,tiho sam rekla:Neka te sjeca koliko sam te
voljela.Okrenula se i otisla.Kao da sam si zivot za sve vremena
olaksala.Sljedeci dan je zvao,molio,objasnjavao...ja nisam htjela
razumjeti,sad sam se htjela namjerno inatiti,da vidi sta znaci zbog
ljubavi patiti.Godinu dana je molio svaki dan,da krenemo ponovo kao
par.A ja?Uzivala sam da me moli,ponizavala ga,ismijavala ga,na njemu
iskaljavala sve one zabrane koje sam imala od obitelji radi ljubavi
prema njemu,a opet kad bih dosla doma plakala sto sam tako
tvrdoglava.Tesko bi netko to mogao shvatiti,bila sam cura koja je
htijela patnju vratiti.A uostalom on me ucio da nikada ne dopustim da
postanem igracka,sad me volis,sad ne.sad mi se javis,godinu dana
ne...Moj zivot je izgledao poput pakla,kuci su me zbog njega
izludivali,njega zbog svog ponosa nisam htjela.Nisam vise mogla izdrzati
sve zabrane,sve svade,sva optuzivanja bez razloga i jedno jutro sam
jednostavno odlucila odlazim.Ispisala sam se iz skole,napustila
trening,prijatelje,obitelj,sve.Otisla sam 900 km dalje gdje nikoga ne
poznajem,gdje me nista ne njega ne posjeca, nema laznih optuzba.Zivjela
sam iz dana u dan,misleci biti ce bolje,zaboravit cu ga,neka pati malo
zbog mene pa cu se vratiti,moram mu pokazati kako je meni bilo tolike
godine.Godinu i 6 mj.nisam nikoga nazvala,zivjela sam u sestrinom
stanu,drugoj drzavi,drugom gradu.Prvih dana bilo mi je
dobro,privikavanje na grad,ljude,novi dom,samacki
zivot,skolu,prijatelje,bilo je lijepo neko vrijeme...A onda griznja
savjesti,kako je?sto radi?je li sretan?Ima li nekoga koga voli?Misli li
na mene?Brojala sam dane da mi zavrsi skola i da se vratim.Ipak kuci ce
mi biti najbolje,u svom gradu najlijepse,on ce mi se vratiti i sve ce
biti kao sto sam zeljela prije.Grad,ljudi,Prijatelji sve je bilo isto
kao da nikada nisam niti otisla.Isti dan potrazila sam ga.Srela sam
prijatelje i odmah ih za njega pitala.on ti je negdje okolo,ne znam
nismo ga vidjeli dugo,nije u gradu,on je puko,njemu je droga pojela
mozak...Svasta sam cula.Morala sam ga naci..i jesam isti dan.Njegove oci
vise nisu bile onako sjajne i lijepe,nije imao djecacki osmjeh...dugo
smo stajali jedno kraj drugog bez rijeci,Oprosti mi...tiho sam
izgovorila gledajuci u pod,Oprosti.Zagrlio me,stisnuo me uz sebe Uvijek
ces biti moja kraljica rekao je.Pomislila sam sve je uredu,ljudi pricaju
gluposti. Uskoro je sjeo,uhvatio me za ruke i rekao:Idi,budi sretna u
zivotu,nadam se da si me zaboravila,da si sretna.Nisam mogla
vjerovati.Sta ti je jesi poludio?Ja vise nisam onaj isti,onaj koga si
voljela,po cijele dane i noci sam na ulici,zivim sam,imam druge
prijatelje.Koga?Htjela sam znati!Kad mi je nabrojao mislila sam da cu
umrijeti,ljudi koji su bili dno dna,prodavali su drogu,zivjeli za
travu,speed,kokain i tko zna sta jos.Pa nikada ih nisi volio,jesi
puko,sta ces ti s njima?Gledao je u pod...dugo jako dugo.Ja mrzim tvog
brat rekao je.Molim,nisam mogla vjerovati!Kad si otisla on mi je radio
scene,krivio mene,rekao da nikada vise neces doc.Mislila sam da
umirem.Zasto uvijek meni?Sa svojim bratom do dana danasnjeg nisam
progovorila ni rijeci.I najvjerovatnije nikad ni necu.Ljubav nije
prestala ni tada i dalje sam ga ludo voljela i uporno za sve sebe
krivila.On je postajao sve gori,a ja sam se trudila da mu budem blizu pa
sam se druzila sa istim drustvom samo da doznam gdje je?S kim?I sto
radi?Proslo je 12 godina kad sam ja odlucila da bih mogla s drugim
probati.Nije islo,nisam mogla a da ne mislim na njega koliko god da sam
se trudila.I onda jednog dana...Cijeli grad prica dobio je puno godina
koje ce provesti iza resetaka...Mislila sam da cu umrijeti,pitala sam se
gdje je decko kojeg sam davno upoznala,gdje je ona maza?Gdje je onaj u
kojeg sam se zaljubila.Dosao je do dna ja tamo nisam mogla za njim.U to
vrijeme upoznala sam decka koji me toliko podsjecao na njega,njegove
oci,glas,njegove sale,toliko toga.bio mu je i prijatelj,mislila sam da
necu uspjeti,nije fer u drugom njega traziti.prolazili su dani ja sam se
navikavala,zavoljela ga.Nisam ni pomislila sto cu doznati kad mi je
jedan dan zazvonio mobitel.Prijateljica me zvala:Ej sreco izasao ti je
van!Ostala sam bez rijeci...Moj decko je stajao iza mene i pitao
me:ljube sta je bilo?Tiho sam rekla:Izasao je!Nikad necu zaboraviti taj
pogled,to pitanje:Hoces li me sada ostaviti zbog njega?Bilo je to
najgore pitanje koje mi je netko postavio.Naravno da necu rekla sam.I
nisam.On je izasao,nije mi bilo lako,pokusao je pricati,miriti se ali
nisam popustila.Naucila sam kako je kad nekog povrijedis i nisam htjela
to ponovno uciniti.