Grupe - Pesme domaćih autora
Danja Djokic
Kult šutnje
lue">
U kojoj smo se susreli,
U kojoj su grmili jedino
Damari rasprostrti pod kožom
Odredjujući ritam vremena
Kroz pogled što upija,
Kroz nazaustavljivo klatno
Urodjenog nam sata.
[/CENTER]
Šutnju kao nedonošće,
Pa joj mi blizinom
Uvjetujemo napredovanje.
[/CENTER]
Bezdan tišine pogleda,
Tajnošću ovjenčan
Trepavicama lahorastim
U ime prvog i poslijednjeg
Ovozemaljskog nedirnuća
Svaki tvoj ostanak krstit ću
Pregrštom odstajale tišine,
A kad budeš jednom odlazio,
Prolit ću za tobom čašu šutnje,
Za sreću, zbog odbranjene samoće
[/CENTER]
anjeze, 15god
arkRed">Kad smo postali vjerovanje, po prvi put
ienna">sumnja je
rožnata izraslina straha
savijena prema naprijed
kandža nesigurnosti
prvog doskoka
strah od letenja
željenih misli i
amputirana nada
razumjevanju
u kombinaciji
s ljubomorom
pejorativ je
u životarenju
neprilagođenih
ienna">* * *
ienna">i pričam ti priču
dok pjevaš mi pjesmu
isti naglasak imamo
u idiličnoj zvučnosti
stilskog sklada
sumnje nas zaobilaze
dok glavu nježno
naslanjam na tvoje grudi
naše nježne godine
izranjaju iz naprslina
vremenskih otrježnjenja
taktilno komuniciramo
i među nama nema
izvlačenja pogrešnog korijena
iz podastrtih i rješenih problema
svedenih na sve poznate
naša su tijela
namagnetizirani polovi
i utrobe su nam
nulta paralela
koju krstimo
prelijevajući se
jedno u drugo
i ishodište smo svih
vriskova ekstaze i
eksplozija strasti
u čudesnoj višekratnosti
ienna">dajemo li se godinama
one nas podupiru
voljenja su ista sa
sijedima u kosi
isti su nam putokazi
i ista životna rijeka nas nosi
ienna">po drugi put smo
porodili
sebe u sebi
zaplakali
djetinjstvom
bez pupčane vrpce
oko vrata
predali se
nanizanim godinama
ienna">bez porođajnih muka
iskonskom svetošću
darovali se vremenu
što konačno radi za nas
anjeze, 15god
Za bolju predstavu
trebalo bi detaljno
opisati trenutak
u kojem se jedna
proširena rečenica
stisla naprosto
u prostu
u dubini
grudnog koša
opisati osjećaj
nečijeg bolnog krika
i još bolnijeg odjeka
u preslikanoj duši
kad je istinski vapaj
postao
molitva za trajanje
tražiti krivca u
u prostoru
besmislenih radnji
u čijem se rasponu
od sumnje do bijesa
cijeli život vrti
u istom kadru
osuditi istinu
jer zaboga
mi smo pričali i
pjevali i
radovali se i
pjevali i
sanjali i
pjevali i
ja sam
oplođena tvojim riječima
porađala pjesmu
razumjevanjem ispjevanu
znate
uvažena gospodo
nije se sinoć
pjesma o nama
napisala
ona se naprosto
umjesto zraka
disala.
Naiskap popijeno jutro
razbistruje um
istančane glasne žice
podrhtavaju
zavještanim
pjevom
zaljubljenih ptica
spektar boja
u lavini sanjarenja vrelinom
među pogledima pale se
damari pod lupom Sunca
moga
Sunca
u zenitu
(kad me dodirneš:
ograđeni
tuđim zidovima)
slutimo
došle su sjenke
bezličnih spodoba
klepetom krila
mrviti uporne
pod kupolom neba
predlažem ti
Improvizirajmo
stoj na jednoj nozi
vidiš li
zajedno
ovako dvonogi
nismo za avanture
i cjenkanja
(trebali su napraviti
od puške nogu kositrenom
vojniku
bio bi dobar glasnik
i riješio bi se muka)
reći ćeš mi
anđeli su noćas
imali izraz tvoga lica
oči i kosu
(njihova bijahu samo krila)
stisnuti me jako, reći
kako me čuvaš
koliko me trebaš
(samo su ruke znale
dok su mirovale
u tvome naručju
i ptice nisu
prestajale pjevati)
anjeze, 15god
Uvukla sam se u procijep vremena
I sada taktilno komuniciram
Sa Svemirom van i unutar sebe.
Dodirnem li usne, slijedi vrisak
I eho zvjedane prašine se ćuti…
Dodirnem li zvijezde padalice
Meteori optužbi sjurit će se
I sjesti na usne, sastavnice,
Dok se ne sliju kanalima istine
U dušu ovozemaljsku, ranjivu.
Neksus dana i noći je u meni
I ne bojim se oštrih i uvrjedljivih riječi
Jer će, prolazeći kroz atmosferu istinoljublja,
U najsitnije čestice sagorjeti.
Nije me briga kojim ćeš stazama
Svoje ljubljene nadobudnosti kročiti.
Spavaj svaku noć u drugoj odaji
Raskošnošću okružen, a prazan.
Ja palim i gasim svjetla kad želim
U elegičnosti svoje ubožnice,
Ali sa srcem punim ljubavi.
Nemoj me pitati, ni u ludilu,
Zasto spuštam zastore po danu,
A noću otvaram širom prozore,
Skupljajući zvjezdani sjaj u njedra.
Neću ti priznati svoje dnevne more
I tuge koje zabole i otvaraju ponore.
Uvučena u procijep vremena,
Za jučer sam naručena kod umiranja,
A sutra bih se zapravo tek trebala roditi…
Ili sam samo san u snu sanjala…..
anjeze, 15god
U ime neke buduće možebitnosti
Razriješi me grijeha učinjenih
U nerazumnom neprepoznavanju sebe
Utisnute među tvojim srčanim komorama,
Izgubljene podno gustih trepavica,
Ogrnute toplinom blaženog udisaja,
Na oba lista plućne maramice.
Kad pripališ nervozno sljedeću cigaretu
Otpuhni me nemarno u oblaku dima,
Možda ti bude lakše, možda prihvatiš spoznaju
Da ne traje, dok je samo hladno, nijedna zima,
Da i ona svoje uspone i padove ima,
A vrijeme donosi i odnosi neovisno o osjećanjima
I obilježenim godišnjim dobima.
Imao si me dodirljivu na puškomet
A nije ti bilo zapisano da me posjeduješ
U onih dvadesetčetiri sata trajanja
Između jauka strasti i vriska tugovanja
I sve zbog vlakova koji nemilosrdno
Odvoze ono najdraže, a nesuđeno
Ostavljajući gorak okus pomiješan sa
Zadahom zaboravljenih perona ispraćanja
Vraćat ću ti se uvijek u snove, kao prokletstvo
Onog jedinog susreta na pristaništima nada
Kad si preuzeo moj pogled kao svjetionik
I prihvatio ruku što te zaštitila od pada.
Cvilit će otpisani zupčanici životnih liftova
U klaustrofobičnom naletu srčanih odjeka,
A ja ću se rasprostrti pred tobom, ni crna ni bijela,
Očekujući zadnje pomazanje, prije održanog opijela.
Nije nam se htjelo, sreli smo se u nevrijeme
I sad okajavamo sva pogrešno učinjena djela.
Prezimit ćemo jedno drugom u sjećanju
Sklupčani na sofama imaginarnih hostela.
Začahureni ćemo trajati jedno drugom u samovanju
Jer mi zapravo i jesmo jedno, podijeljeno u dva tijela,
Osuđeni na proporcionalna razmimoilaženja
U skladu sa suprotnim polovima emocija.
