Vrijeme će mirisati pred kišu
Žito će snivati Van Goga
Poljem će svirati rijeka
Iz roga zelenoga.

Odjenut ću te u haljine tanke
Tek tijelo da ti se sluti
U jednom će stihu lipa
Svu pjesmu zapahnuti.

Hodit ćeš sva izvan sebe
Od uzvišene neke slobode
Nedeljiva od svega što vidiš:
Od zraka, od zemlje, od vode.

Jablani dizat će glave
Ružama dah će stati
Za vitkom pojavom tvojom
Sve će se okretati

I šume, i brda, i ljudi,
I suncokreti daleki žuti.
Učinit ću da cijeli se svijet
Oko tvog lika zavrti.

I u tom, svemira verglu,
Gdje pršte u prozor boje,
Ti očima šibat ćeš pejzaž
Svjesna ljepote svoje.

Vjetar odoleti neće,
Za kosu ćete ščepat.
Ti ovlaš ćeš ustrgnut klas
I kosu u rep ćeš vezat

"Moja si", siktat će vjetra
Za vratom studeni zubi.
Dobacit ću ti maramu kradom
Da vrat zaštitiš dugi.

"Ne bježi", bjesnit će vjetar,
"Nećeš se oteti lako!"
I zaskočit ćete pod suknju -
Put bijela bljesnut će zrakom.

Ti zgrabit ćeš vjetar za gušu
I koljenima ga stiskati glatkim
Sve dok trzaji vjetra
Ne postanu posve mlaki.

A zatim ću, tiho, u pjesmi
Otškrinuti oblake lake,
I ti ćeš prosuti kose
U zlatne sunčane zrake.

Tisuće svjetlosnih strijela
Kroz srce će ti sinut
Od nožnog palca do čela
nevidljiva vatra će liznut.

Osjetit ćeš u svakoj pori
Svjetla svilene lasi,
Vrh tvojih stidljivih dojki
Dvije maline divlje će rasti.

Osjetićeš pod čaškom pupka
Sve ukrug slatku toplinu,
I kao kad dijete kamečić
Baci u vodu mirnu;