Ti ne znas

...Sakriven u tvojim venama
ja sam kap što ne otiče,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tuđi.
Srećom ne gube klovnovi
na kraju svake priče
mada iz nje izlaze
bar za milimetar luđi.

...Suton... iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji
i hiljade svitaca donose sveće
našem nerođenom sinu.
Oprosti...

...Neću ti reći hvala, a neću ni da ti platim
jer si najveći krivac što sam nežan i ranjiv.

...Te jeseni mi je ostao osmjeh,
a i njega sam ubrzo izgubio...

...A kada ostavim zvezde
hoću da budes kraj mene...
Bar zbog najlepših tajni
kojima smo bili na tragu
ostani koji trenutak.
Ostani samo još malo...

...Kiša i nebo mutno do plača.
San je poslednja mogućnost
da se sačuva
ono što mora da ode.
Ne budi me...

...Reči će uvek reći manje
nego što govore oči.
Ne okreći se...

...Sad uzmi tetoviranu jesen i kao bumerang zavrti.
Volim te...
...Mi smo sve bajke večno krali od smrti,
a da nismo ni znali da su nam duše u matu.

...Ja više nemam za čim da žalim ni kome da praštam,
sem maloj krpici svetla što me pokatkad dodirne i razbudi
i da veruem i da ne veruem
i da sanjam i ne sanjam,
isto se vraćam i isto krvarim...

...Ne, ne boj se.
Moje rime sem što me nikad ne ostavljaju samog
ponekad znaju tako divno da ćute.

Sve je istetovirano i izgubljeno.
I ova jesen je istetovirana i izgubljena
mada jos uvek mogu sam sebe da ubedim da sam sve sanjao.
A ti?
Šta ćeš ti?
...

Nisam li drugačije zamišljao ovu noć,
purpurnu do zvezda?
Biće da jesam jer samo klovnovi znaju
koliko je najčešće tužno ono što izaziva smeh...

A ja još uvek nosim one iste
vagone neistovarene nežnosti ispod kože...

Znam,
vreme je rastanka
i svaka staza nekuda vodi...
osim unatrag.
A ja bih noćas upravo unatrag...

Ti dobro znaš, biseri u mom oku ne potiču od kapi
već od uplašenih svitaca koji ti više ne pripadaju.
Rukama sada gutam prazninu dok tišina postaje bodljikava...
Prst sudbine... ili dva i po prsta sudbine?
Dve jednake zvezde nisu li najudaljenije?

...Zatvori vrata,
iza crvene zavese je i crvena svetlost...
...manje crvena, a
ja iza nje učim da zaboravim.

U svetu slavuja i cvrčaka osim krvi postoji još pesma,
nemoj nikad bar to da zaboraviš,
ostalo je uglavnom nevažno.

Mali moj svicu, čiji mrak noćas činiš blagim?...

TETOVIRANA JESEN

1.
Ti neznas kako je carobno
znati da negdje postojis
jednako draga i krhka
i na poludjelom moru
u ovu tetoviranu jesen
koje se sve manje bojis
u svijetu u kojem leptiri
i ne docekaju zoru.

Sakriven u tvojim venama
ja sam kap sto ne otice,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tudji.
Srecom ne gube klovnovi
na kraju svake price
mada iz nje izlaze
bar za milimetar ludji.

A ti, ti si zvijezda
zaspala na mom dlanu
i ja te cuvam i nedam
i nemoj da se bojis.
A ako vec budes bodez
i napravis nekakvu ranu
i tad cu da budem sretan
sto jos uvijek negdje postojis.

2.
Te jeseni je u mojoj usecerenoj krvi
zaspalo cigance modrozelenih ociju
i dvije ranjene srne iz neke daleke basne.
Sjecas se... bio sam kocijas
zaljubljen u svoju kociju
i u svjetlost nase zvjezde koja polako gasne...

Suton... iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji
i hiljade svitaca donose svijece
nasem nerodjenom sinu.
Oprosti...
Na nebu je ustap i moja se sjenka boji
trubadura koji uglavnom razbija mandolinu...

Sad... nemam nista sem rima
a i njih bi najradije da vratim
nekoj dalekoj zvijezdi sa koje sam sisao ranjiv.
Necu ti reci hvala, a necu ni da ti platim
jer si najveci krivac sto sam njezan i ranjiv...

U NOCI PUNOG MJESECA

Nocas sam samo leptir
koji u mljecnom putu tvoje kose
glumi medonosni cvijet.
I malo mi je ove moje prasume
u kojoj poput nacetog vrganja
starim u svjetlosti.

Samog me nema
pa mi se i sjenka uvukla u kamen
po kojoj gmize mjesecina,
poput miholjskog gustera
umanjena za najveci dio mene,
koji sada negdje s tobom suska
po bojama jeseni koja se razliva.

Noc je punog mjeseca,
moja mjeseceva djevojcice,
pa te ne trazim pod desnim kapkom
gdje povremeno stanujes
i gdje ti je krevet i nocno ogledalo
i duguljasta lampa koju palis pogledom..
nego u krugu sto spaja dvije delte...

Trazim te,
dok se onaj lopov u grudima
koji otkljucava brave koje je vec jednom otkljucao,
divi svojim madjionicarskim rukama
u kojima se kalauz zacas pretvara u ruzu.

Cvrkucu zvijezde u rasparanom sutonu
nad premijerom pozorista iluzija.

Obuci se,
kad sjenke prerastu prazninu
sa pristojne udaljenosti ce mjesec da izviri iza oblaka
da doceka moj znak.

... Jer najjace svjetlo se ipak krije u mraku...

Oprosti
jos samo...
jos samo da u bunar zelja ubacim ovaj zamotuljak od stihova.