Grupe - Pesme stranih autora
Fernando Pessoa
NE ZNAM KOLIKO DUŠA IMAM
arkOrange">Ne znam koliko duša imam.
Menjam se svakog trena.
Stalno me progone.
Nikad sebe nisam našao
niti sebi poverovao.
Dušu imam samo.
Ko dušu ima, mira nema.
Ko vidi, samo je ono što vidi.
Ko oseća, nije ono što je.
Držim se onoga što jesam i što vidim,
oni me vraćaju a ne ja sâm.
Svaki moj san i moja želja
je ona koja se rađa a moja nije.
Ja sam slika sebe samog.
Na sopstvenom putu služim,
različitom, nestalnom, usamljenom.
Ne znam osetiti gde sam.
Zbog toga, lud čitaću
svoje biće, kao stranice.
Ono što sledi, predviđeno nije
što je prošlo, zaboravljeno je,
beležim napomenu onoga što pročitah
ono što prosudih i osetih.
Čitam ponovo i kažem :” Zar sam to bio ja?”
zašto sam to napisao, samo Bog zna.
anjeze, 15god
arkOrange">Hinitelj je pjesnik pravi.
Hini tako cjelovito,
da bol hineć predpostavi,
bol što ćuti stanovito.
Čitatelji neprestano
ćute kroz bol dok čitaju,
ne to dvoje njemu dano,
neg tek ono što nemaju.
Sred tračnice tako kružne,
zabavljajuć razum time,
vrti mal se vlak na uže,
a njemu je srce ime.
anjeze, 15god
arkOrange">Ne znam koliko duša imam.
Menjam se svakog trena.
Stalno me progone.
Nikad sebe nisam našao
niti sebi poverovao.
Dušu imam samo.
Ko dušu ima, mira nema.
Ko vidi, samo je ono što vidi.
Ko oseća, nije ono što je.
Držim se onoga što jesam i što vidim,
oni me vraćaju a ne ja sâm.
Svaki moj san i moja želja
je ona koja se rađa a moja nije.
Ja sam slika sebe samog.
Na sopstvenom putu služim,
različitom, nestalnom, usamljenom.
Ne znam osetiti gde sam.
arkOrange">Zbog toga, lud čitaću
svoje biće, kao stranice.
Ono što sledi, predviđeno nije
što je prošlo, zaboravljeno je,
beležim napomenu onoga što pročitah
ono što prosudih i osetih.
Čitam ponovo i kažem :” Zar sam to bio ja?”
zašto sam to napisao, samo Bog zna.
anjeze, 15god
arkOrange">Prekosutra, da samo prekosutra...
Sutra ću početi da mislim na prekosutra.
To je jedina mogućnost: danas nikako ne...
Ne, danas ništa; ne mogu danas.
Zamršena upornost moje objektivne subjektivnosti,
san moga stvarnog života, umetnut,
iznemoglost prerana i beskrajna,
iznemoglost svijeta da se uđe u tramvaj.
Ta vrsta duše...
Samo prekosutra...
Danas bih htio da se pripremim,
htio bih da se pripremim, kako bih sutra mogao misliti
na idući dan...
arkOrange">On je presudan.
Već imam nacrtan plan; ali ne, danas ne crtam planove,
Sutra je dan planova.
Sutra ću sjesti za stol da osvojim svijet;
ali svijet ću osvojiti tek prekosutra...
Imam želju da zaplačem,
imam želju da zaplačem naglo, iznutra...
Ne, ne pokušavajte saznati ništa više,
to je tajna i neću govoriti.
arkOrange">Samo prekosutra...
Kad sam bio dijete, cijeli tjedan sam se radovao nedjeljnom
cirkusu.
Danas me raduje samo nedjeljni cirkus od cijelog tjedna
mog djetinjstva.
arkOrange">Prekosutra bit ću drugi.
Moj život će triumfirati...
Sve moje sposobnosti inteligentna, odgojena i praktična čovjeka
bit će dekretom sabrane,
ali sutrašnjim dekretom.
Danas hoću da spavam, a sutra ću sve urediti...
arkOrange">Za danas, ima li kakva predstava, koja bi obnovila moje
djetinjstvo?
Pa čak da i sutra kupim ulaznicu,
jer tek prekosutra će biti dobra predstava...
Prije ne...
Prekosutra ću se latiti poslova, koje ću sutra proučiti.
Prekosutra ću konačno biti ono, što danas nikako ne mogu biti.
Samo prekosutra.
Pospan sam kao izgubljen pas na hladnoći.
Veoma sam pospan.
Sutra ću ti reći riječi, ili prekosutra,
Da, možda jedino prekosutra...
arkOrange">Budućnost...
Da, budućnost...
arkOrange">
anjeze, 15god
arkOrange">
arkOrange">Dođi, sjedni do mene, Lidija, na obali rijeke.
Mirno gledajmo kako teče i naučimo od nje.
da život prolazi, a mi se ne držimo za ruke
(Držimo se za ruke)
Onda ćemo misliti, velika djeca, da ovaj život
prolazi i ne staje,ništa ne ostavlja i ne vraća se,
odlazi prema dalekom moru, odlazi Sudbini,
dalje od bogova.
Opustimo ruke jer nije vrijedno da se umaramo.
Uživali, ne uživali, prolazimo kao rijeka.
No treba znati prolaziti sasvim spokojno
i bez velikih uzbuđenja.
Bez ljubavi, bez mržnje i strasti koje podižu glas,
bez zavisti koja previše uznemirava oči,
bez briga, jer i s njima rijeka će jednako teći
i uvijek će odlaziti prema moru.
Volimo se spokojno, misleći da možemo,
ako hoćemo, izmijeniti poljupce, zagrljaje, milošte,
ali bolje je da sjedimo jedno pored drugoga
i da gledamo kako rijeka teče.
Naberimo cvjetova, uroni u njih i ostavi ih
u svom krilu, nek njihov miris blaži ovaj trenutak-
ovaj trenutak kada smireni ne vjerujemo ni u šta,
nevini pogani propadanja.
Bar ćeš ako postanem sjena, sjetiti mene poslije,
a da te sjećanje na me neće opeći ni raniti,
jer nikad se ne držasmo za ruke niti se poljubismo,
niti bijasmo drugo osim djeca.
I ako prije mene poneses obol mračnom brodaru,
neću morati da patim kad te se budem sjećao.
Bit ćeš mi blaga u spomenu kad te se sjetim na obali,
tužna poganko s cvijećem u krilu.
anjeze, 15god
arkOrange">
arkOrange">U stravičnoj noći, prirodnoj suštini svih noći,
U besanoj noći, prirodnoj suštini svih mojih noći,
Prisjećam se, budan, u nelagodnom dremežu,
Prisjećam se onog što sam učinio i što sam mogao da učinim u životu.
arkOrange">Prisjećam se, i neka tjeskoba
Podilazi me kao jeza ili strah.
Nepopravljivost moje prošlosti - to je leš!
Svi ostali leševi možda su samo varka.
Svi mrtvi možda negdje drugdje i dalje žive.
Svi moji vlastiti minuli trenuci možda još uvijek postoje,
U prividu prostora i vremena,
U lažnoj prolaznosti.
Ali ono što nisam bio, ono što nisam učinio, što čak ni sanjao nisam;
Što tek sad vidim da sam morao učiniti,
Što tek sad jasno vidim da sam morao biti -
To je ono što je mrtvo, uprkos svim Bogovima,
To - što je zapravo bilo najbolji dio mene - ni Bogovi više ne mogu da ožive...
arkOrange">Da sam u određenoj prilici
Skrenuo nalijevo umjesto nadesno,
Da sam u datom trenutku
Rekao da umjesto ne, ili ne umesto da;
Da sam u izvjesnom razgovoru
Imao spremne rečenice koje tek sada, u polusnu, sklapam -
Da se sve tako zbilo,
Bio bih drugi danas, a možda bi se tada i sav svemir
Neosjetno privolio da se preobrati.
arkOrange">Ali nisam skrenuo na stranu bespovratno izgubljenu,
Nisam skrenuo niti sam pomišljao da skrenem, i tek sada to shvatam;
Ali nisam rekao ne ili nisam rekao da, i tek sada uviđam da nisam rekao;
Al ovog časa naviru mi sve rečenice koje sam propustio da kažem,
Jasne, neizbježne, prirodne,
I razgovor uspješno okončan,
I sve nedoumice razriješene...
Ali tek sada me boli sve što nikada nisam bio i što se povratiti neće.
arkOrange">Za ono što mi je promaklo zaista nema nikakve nade
Ni u jednom metafizičkom sistemu.
Možda bih na drugi svijet mogao ponijeti svoje snove.
Ali zar ću moći da ponesem na drugi svijet ono što sam zaboravio da sanjam?
I bas ti snovi, ti snovi koje je trebalo snivati, oni su leš.
Sahranjujem ih u svom srcu zauvijek, za sva vremena, dok traje svijeta i vijeka.
arkOrange">Ove noći budan sred spokoja što me obavija
Kao neka tuđa istina,
A napolju je mjesečina,
kao nada koje nemam, za mene nevidljiva.
anjeze, 15god
arkOrange">
arkOrange">Velike su pustinje, i sve je pustinja.
Ne treba samo nekoliko tona kamenja ili crijepova
Da bi se prerušila zemlja, ova zemlja što je istina.
Velike su pustinje, velike su i puste duše -
puste jer nitko njima ne prolazi osim njih samih,
Velike, jer se odande vidi sve, i sve je umrlo.
Velike su pustinje, dušo moja!
Velike su pustinje.
Nisam napravio ulaznicu za život,
Promašio sam vrata čuvstva,
Nema želje ni prigode što ih nisam izgubio.
Preostaje mi danas samo, uoči putovanja,
S otvorenim kovčegom što očekuje odgođeno spremanje,
Sjedeći na sjedalici u društvu izvađenih košulja,
Preostaje mi danas samo……
Ovo znati:
Velike su pustinje, i sve je pustinja.
Velik je život, i ne zavrjeđuje muku življenja.
arkOrange">Pripaljujem cigaretu da odgodim put,
Da odgodim sva putovanja,
Da odgodim cio svemir.
Vrati se opet sutra stvarnosti!
Dosta za danas ljudi!
Odgodi se posvemašnja sadašnjosti!
Bolje je ne biti, nego biti ovako.
Neka se kupi čokolada djetetu koje greškom naslijedih
I neka se digne oznaka jer je sutra beskonačno.
Ali trebam spremiti kovčeg,
Trebam svakako spremiti kovčeg.
Ne mogu ponijeti košulje u pretpostavci, a kovčeg u pameti!
arkOrange">Da, cio sam život trebao spremiti kovčeg.
Ali sam također, cio život, ostao sjedeći na hrpi košulja u kutu,
U preživanju, kao bik što nije ispunio svoj usud da bude Apis.
Trebam spremiti kovčeg opstojanja.
Trebam postojati da bih spremio kovčege.
Gledam sa strane, ustanovljujem da sam zaspao.
Sve što znam, to je da trebam spremiti kovčeg,
I da su pustinje velike, i da je sve pustinja,
I neku poučnu priču glede toga, ali je se više ne sjećam.
Uspravljam se naglo, bivajući svi Cezari,
Konačno ću spremiti kovčeg.
Đip! Trebam ga spremiti i zatvoriti,
Trebam vidjeti kako se odavle nosi,
Trebam postojati neovisno od njega.
Velike su pustinje, i sve je pustinja,
Bez zablude, naravno.
Jadna ljudska duša u oazi pustinje odasvud!
Bolje je spremiti kovčeg.
Kraj.
anjeze, 15god
arkOrange">
Quanta, quanta solidão!
Aquela alma, que vazia,
Que sinto inútil e fria
Dentro do meu coração!
Que mágoa que sabe a fim!
Se a nau foi abandonada,
E o cego caiu na estrada -
Deixai-os, que é tudo assim.
Nenhum momento de meu
Onde for que a alma emprego -
Na estrada morreu o cego
A nau desapareceu.
