Grupe - Pesme stranih autora
Pol Elijara
lack">
ZALJUBLJENA
Ona stoji na mojim očnim kapcima
I njene kose zamršene su u mojima,
Njeno telo ima oblik mojih ruku,
Ona je boje mojih očiju,
Ona se utapa u moju senku
Kao kamen u nebo. Ona ima uvek otvorene oči
I ne dopušta mi da spavam.
Njeni snovi pri punoj svetlosti
Mogu sunce da ispare,
Zbog njih se smejem, plačem i smejem,
Govorim, a ništa ne kazujem.
anjeze, 15god
Volim te za sve žene koje nisam upoznao
Volim te za sva vremena u kojima nisam živio
Zbog mirisa velike pučine i mirisa topla kruha
Zbog snijega što se topi i prvih cvjetova
Zbog čednih životinja kojih se čovjek ne plaši
Volim te zbog voljenja
Volim te zbog svih žena koje ne volim
Jedino u tebi ja se dobro vidim
Bez tebe ne vidim ništa nego široku pustoš
Između nekad i danas
Postojale su sve te smrti što sam ih
ostavio za plotom
Nisam mogao probiti zid svog ogledala
Morao sam učiti život slovo po slovo
Kako se zaboravlja
Volim te zbog tvoje mudrosti koja nije moja
Zbog zdravlja
Volim te unatoč svim obmanama
Zbog tog besmrtna srca što ga ne zadržavam
Ti misliš da si sumnja a nisi nego razum
Ti si veliko sunce što mi na glavu sjeda
Kad sam siguran u sebe sama
anjeze, 15god
Odlazim u naručje sjena,
Evo me podno sjena,
Sam.
Milosrđe je na višem i može tamo ostati,
Krepost stvara milostinju od njenih grudi,
A ljupkost se uhvatila u mrežu njenih vjeđa.
Ona je ljepša od kipova na stubištu,
Ona je tvrđa,
Ona je dolje s kamenjem i sa sjenama.
Ja sam joj se pridružio.
Tu jasnoća gubi svoju posljednju bitku.
Ako zaspim, to je zato da više ne sanjam.
Kakvo će tada biti oružje moje pobjede?
U mojim velikim otvorenim očima
sunce pravi pukotine.
O perivoji mojih očiju!
Plodovi su ovdje da bi predstavljali cvjetove,
Cvjetove u noći.
Prozor od lišća
Otvara se naglo sred njena lica.
Gdje da spustim usne, prirodo bez obala?
Žena je ljepša od svijeta u kome živim,
I zatvaram oči.
Odlazim u naručje sjena,
Evo me podno sjena,
I sjene me čekaju.
anjeze, 15god
SMRT LJUBAV ŽIVOT
Vjerovao sam da bih mogao skršiti dubinu beskraja
Svojom patnjom posve golom bez dodira i odjeka
Pružio sam se u svojoj tamnici čistih vrata
Kao razuman mrtvac koji je znao umrijeti
Mrtvac okrunjen jedino svojim ništavilom
Pružio sam se na besmislenim valovima
Otrova što ga je upila ljubav praha
Samoća mi se činila življom od krvi
Htio sam razuditi život
Htio razdijeliti smrt spomoću smrti
Vratiti svoje srce praznini i prazninu životu
Izbrisati sve što nije ništa ni staklo ni para
Ni ništa ispred ni ništa iza potpunog ništa
Bijah uklonio led iz sklopljenih ruku
Bijah uklonio zimski kostur
Zavjeta življenja koje se poništava.
