Grupe - Pesme stranih autora
Zal Kopp
onda nikada ne zapocinjemo, vec oduvijek dolazimo ,
zalijevamo tijela poljupcima i ljubimo bez prestanka.
Tada nas nasa ljubav odmara u mirisnom lezaju zagrljaja,
ljubav, koja nasa ljuljanja vodi kroz vrtove strasti
i koja nema vremena za tjeskobne uspomene i sjecanja.
Od nas ne trazi pocetak nasih izvora, samo navire
i kad smo s njom povezani labirintima godisnjih doba,
jedno drugom svojim postojanjem odgovaramo.
Jednostavno, ta nasa ljubav nasim strastima kaplje,
jednostavna i s okusom mora se siri mekom ravnicom,
u mislima zapocinje, a u ustima zauvijek ostaje.
Moram te podsjetiti kako nas slastima, krisom posjecuje,
kako nase obrise stalno pokriva srebrnom mjesecinom,
moram, jer svojim okusom odjekuje u nasim nepcima.
I u ovoj noci, kad se otvaramo vjecnim osmjehom,
ona nas vjesto zavodi i strpljivo uzdasima promatra,
iz sebe crpi drhtanje i za nas priprema tihe dodire.
Ljubi nas i mi se u njoj, vrelinom usana ispreplicemo
i nikada ne priznaje udaljenosti, s nama je bliska,
poput jata ptica, na vrhove nasih obrva slijece i pjeva.
Ljubi nas i beskrajno nam se svojom njeznoscu udvara,
probudi ponekim nestrpljenjem i divlje zaigra ocima,
ali uvijek nas u sebi, tajanstveno i spokojno ispovijeda.
Prelijepa je ta nasa ljubav i lagana u svim dodirima boja
i kad uzdisemo divi nam se i raste, klanja nasem skladu,
prede milovanjima tisine u nama i nema granicu radosti.
Dok strujimo toplim naglaskom pozude, ta se nasa ljubav
odvija smireno i uporno, nepomucena bujicom zivota,
dogadja se tiho i neponovljivo u otkucajima nasih tijela.
Vjeruj mi, voli nas i raduje se, zbog nas zapravo postoji,
jednostavno, svakim trenutkom nas iskreno prozima
i na nasem licu, ona se smije izrazom zadovoljnog srca.
Ona nikada ne posustaje, niti strahuje, nema umora
i okusom svoje ljepote grli i ljubi sva nasa obzorja,
a sumnje, nase sumnje ljubavnika, sapatom prisvaja.
anjeze, 15god
šutim i ne žalim se, već promatram
drhtanje zvijezda kako se razmiče.
Ne vidim tvoje razmažene obline,
samo slutim tajnu tvog odlaska
i jednostavno šutim u našoj postelji.
Odsutna si i što da kažem na to?
Da plačem? Da se plačem branim?
Ne, kroz portret našeg vremena
u kojem su naši koraci bojali ulice,
napuštam vjetrove i sazviježđa,
i udišem mirise nevidljivih zanosa.
Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
grlim te u svom bolnom čekanju,
a svoje ruke kupam u tvom obrisu,
jer dok radosno zalaziš u moje pore
slušam tvoje bijelo tijelo u sebi.
Ne molim ga tugom, već kličem
i svu noć uzvikujem njegov dolazak.
Tako slažem i uzdahe u osmjeh,
a poljupce što te traže i tebe hoće,
uvjeravam kako zaista postojiš.
Znam, pronaći će latice cvijeća
i na gnijezdima ptica usne sviti.
Kad tišina neba tiho zajeca u meni
pokušavam dokučiti svježinu polja,
to vječno proljeće u mojim zjenicama,
jer bez njih kao da ti se ne divim,
tebi koja si u njihove brazde zasjela!
Ta ista polja na kojima duša plamti,
navikla na suncokrete tvoga pogleda,
drijemaju ispod neba naših milovanja.
Pružam se po njihovoj toploj mekoći
i kao tvoj ljubavnik, odsutna moja,
bez obzira što te nema, ne plačem,
jer zašto da se plačem branim?
Kad tišina neba tiho zajeca u meni
u dubokoj noći otvaraš moje srce,
i odjednom kao bistri korak srne
rastrčavaš ruke mojim bunilom.
Neprestano žuboriš i prstima ječiš,
a tvoj dah s lakoćom preskače kožu.
Sva ta svila što me tišinom slatko dira,
dašće u plavim kapima moga znoja,
i obliven tvojim vrućim stenjanjem,
uspinjem se sretan među tvoje grudi,
i pomiješan s oblacima toplog neba,
podižem grane jablana nad posteljom.
Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
cijelu noć sam žedan tvoga tijela,
cijelim tijelom sam kroz noć žedan.
I dok te ispijam golu nasred mjesečine
opijam se tvojim slatkim mirisom.
A kad s glasom jutra osvanu nemiri,
ponovno složim čežnju u tvoje kose
i zašutim, jer si u stvari odsutna.
Što da kažem na to? Da plačem?
Da se plačem protiv toga branim?
Ne! Sa suncem te i dalje sanjam!
Doduše strepim, ali nikako ne spavam.
anjeze, 15god
Rasplices miris svoje kose u meni
i mada te dugo nema na mojim ramenima,
koracas sa mnom tisinom postelje
i zagrljena mojim venama,
teces kroz neprospavane noci
i lijezes na moje tijelo.
Ako zaspem, nebeska lepezo paunovog perja,
nastavi u plavoj ptici san
i postani znak besmrtnog leta.
Sleti na bezbrojna moja lezista,
na moju nagost za tebe pripremljenu.
Kako si samo cedna i strastveno bezbrizna!
Dugo te nema na mojim ramenima,
ali stalno mirises medju mojim preponama
i neprestano me posjecujes
u neprospavanim nocima.
Kako si samo topla i vjesto zaigrana!
Postala si pozuda umornih mojih cekanja
i tako slabom rusis stare zidine samoce.
Raznim te molitvama polazem na svoje usne
i razne osmjehe mijesam pucinom svojih zelja,
a tvoj obris uporno grlim u tom bespucu sutnje
i ljubim tvoje titravo lice u nizu podivljalih ceznji.
Kako si samo lijepa i koliko te sanjam!
S kakvim me njeznim poljupcima sladis!
A nema te na mojim ramenima, ljubavi moja,
dugo si odsutna i dugo cutim tvoje bice.
Obozavam uzdahe tvojih dodira
i ljubim ovaj san u kojem postojis
i s kojim nastavljam cekanje.
Kako si samo njezna i koliko te sapucem!
Zal Kopp
anjeze, 15god
Noc je nagodba za moje snove
i u njoj me vrelina tvojih poljubaca stiti,
a ljubav tvoja, u meni izaziva silno rusenje sumnji.
Potrebni su mi tvoji mramorni trenuci
i tvoja svjetlost da po meni bdije,
potreban mi je tvoj glas,
kao potvrda vjecne smjelosti,
pa, iako sada sutis,
ja te moram pitati,
jesam li te vec negdje volio, ljubavi moja
ili samo neobicno drhtim?
I jesam li nekada davno
razgrtao mjesecinu po tebi,
kad na tvojim usnama
prepoznajem isti onaj osmjeh,
u kojem nikada nisam sam.
Zbrajam godine i pokrete
i neznam, osjecas li moju stvarnost,
divlju i raspjevanu,bez straha,
u ovom nasem krevetu prepunom ceznje,
crvene i slatke,mirisno oznojene,
slutis li misao, medju nasim tijelima,
veliku i spokojnu,hranjivu misao,
slutis li,ljubavi moja
nasu tjelesnu besmrtnost?
To sto ljubimo, to smo mi,
zgrceni u bojama i njezno rasporedjeni,
poslagani po zagrljajima i dodirima uokvireni,
u dubokom miru, u milovanja pretvoreni.
Dok te cijelu posjecujem,pitam se.
jesam li te vec nekada bez prestanka imao, mila moja
kad se ovoliko u tebi uspinjem
ili sam samo sunce otkinuo,
pa tvojim stablom iz korijena trcim?
Jesi li se sjetila draga,
zasto me snagom pozude uzdizes ramenima
i tako iz mene, sve udaljenosti brises?
Zal Kopp
anjeze, 15god
Odkada tvojim licem prolazim,
sve vise prepoznajem vjestinu smirenja
i budim se sjajem vitkih breza,
u sumi punoj srebrne mjesecine
i umivam sa onim osjecajima,
u kojima sam odavno zastao i zaspao,
a tvoje preplanule zjenice
prozirnom rijekom nalijevam
i stizem glasom vjetra
tvoju beskrajnu dusu milovati.
Tebi necu skrivati proslost,
vec cu bojama svojih misli
zauzeti dijelove tvojih osmjeha
i dok me gledas,
svako njihovo trazenje mastom ljubavi ukrasiti,
jer u miru tvojih obraza
pronalazim latice cekanja
i u njima prepoznajem dugo skrivane dodire,
kako se mojim srcem,
nepreglednom ravnicom smjese
i nebeskim snom suncokreta mirisu
iznad proplanka mojih sjecanja lete
i posjecuju mjesta mojih buducih sanjanja,
pa poput lastavica
svijaju gnijezdo podno tvojih slatkih obrva
i tu se odmaraju i zlatnog sna napijaju.
Imam te u dahu proljetnog svitanja
i mojim tijelom cvjetas,
imam te u strucku maslacka zagrljenu
i mojim prstima ne odolijevas,
imam mladost tvoju oko mojih valova ceznje
imam i gledam
kako izvijena mojim osmjehom teces.
Zal Kopp
anjeze, 15god
Jos sam jucer drhtao
i kao rijeka nemirnih uzdaha
takav obale oplakivao,
a danas,
rukopisom svoga srca,
na mekom papiru svoje duse
tvoje biserno ime ispisujem
i kazem ti,
kako za tebe imam osmjeh
u onom lopocu sto je jaci od svake trave koju znam
i kako narastam dahom tvoga proljeca u svom snu.
Ljubavi, mozda ti se cini da placem,
ili moj glas u ponoci nestaje,
ali ti zaista plovis mojim zjenicama
i znam,
da je svako slovo kojim pisem tvoje ime,
zlatno slovo tvoga imena u mojim otkucajima.
Ako sumnjas, upitaj svoje oci
i moje prste sto se u plavoj noci lome,
i tad mi reci zasto lutas ruzinim vrtom
i dajes mi svoje usne slatkih poljubaca,
zasto tvoju kosu zvijezde pletu,
a na tvojim grudima lisce lipe spava
i zasto se odjednom bistrom rijekom cutis
i gledas jutro u granama proljeca.
Dopusti jasnoj vrelini mog daha da te uz mene privije,
kazi svojim mislima neka zagrle moje tijelo
i ja cu ti prici crvenim jabukama
i njihovm sokovima natopiti tvoje pore.
Ne cekaj uzalud, ljubljena moja,
vec u boji mojih obraza ugasi zedj,
lezi u moje ruke i radosno zamirisi
i tada ces osjetiti,
kako s njima tvojim tijelom pjevam,
kako se u mojim prstima tvoje ime budi,
kako ih tvoji otkucaji mojom dusom slazu
i tebe,
u dahu proljeca,
mom zivotu daju.
Zal Kopp
anjeze, 15god
Zatekla si iznad mene nebo kako plamti željom,
pa si dubinom boja, zvijezde pustila posteljom
i visinom svoga srca, jastukom zapalila iskru strasti,
a moje drhtanje prekrila nježnošću mekog pogleda
i sa visoravi crvenih usana topli dah razlila,
da se mojim tijelom mirisna uzbuđenja natoče.
Stojiš tako i uzglavlje mi obavijaš bjelinom grudi,
čitav njihov svemir na obale moje utrobe donosiš
i bedra u kapima mjesečine razlijevaš na dlanove
koji trepere po raširenim dijelovima prepona,
sakupljajući tako mekane obrise uzavrelih pora,
sto kožu neodoljivo posjećuju kristalima znoja.
Ispunjena nježnom požudom, kružiš plesom leptira
i snagom pupoljka se otvaraš vrelinom usjeka,
zanosim pokretima polažeš moj stomak na sebe
i sve dodire pratiš tihim uzdasima ženstvenosti,
prekrivaš me vrhom jezika, nadvisuješ zjenicom,
pa ispod mene otječeš dolinom kao beskrajna rijeka.
Zal Kopp
anjeze, 15god
Na vrela tvojih uzdaha moje usne dolijecu
i zanosno, mekom bjelinom ramena klize,
obilaze slatka bespuca koze i dio po dio,
zauzimaju nepregledne strasti rajskih polja.
Okupane tvojim mirisom, prepustaju se pozudi,
a nebo nad grudima, tragom zvijezda oblace,
pa drhtavom dolinom tijela, mjesecinu prate
i srebrne dodire u njezne poljupce pretvaraju.
Otvorena, slijede toplim dahom tvoje pokrete,
zastaju na glatkim obroncima kristalnog trbuha
sa osmjehom nadlijecu jezero crvenih drhtaja
i prozirne valove ceznje, s lakocom prinose sebi.
Zal Kopp
anjeze, 15god
uporno govorim i ponavljam mjesečini,
kako svojoj duši ne želim oduzeti pravo,
a ono što joj pripada ne smijem uskratiti.
Godilo mi je sinoć uhvatiti tvoj osmjeh,
itekako je ugodno upijati tvoj miris,
ali vještina čekanja me ušutila
i nisam pošao za svojim pogledom,
već sam poslije, prikriveno, u snu zaiskrio
i odmakao usamljene sate.
Rekao sam samom sebi,
ona jednom mora obući zelenu haljinu,
ona će ipak jednom osvanuti zelena u meni,
jer kao naša Drava i ja imam obale,
kao hrastove šume i ja rastem iz korijena
i zašto se onda ne bi svom tom ravnicom širila
i po poljima suncokreta zlatnim dodirma nicala.
Zašto zanemaruje pjevanje ptica kad zna letjeti s njima
i bezbroj je puta i sama pticom postajala.
Gledam ove svoje ruke,
pa one iz mene ne rastu uzalud,
one znaju grliti
i imaju s čime njezine obrise dočekati u noći.
Slušam crvenilo svojih usana,
za tek viđenim trešnjama čeznu
i slatkim kapima vlažnih kristala
pitam to zaboravljeno srce,
zbog čega sada drhti
i zbog čega se odjednom,
kroz moje tijelo, krvotokom strasti rasteže.
Zar nije naviklo godinama bezbrižno samo spavati?
Ne sjećam se njegovog odgovora,
niti njegovo nepričanje pamtim,
jednostavno tu, na obali naše Drave,
u plavom drhtanju jutarnje magle
duši ponovno vraćam pravo na ljubav.
Zal Kopp
anjeze, 15god
Ljubavno moja, slatko je tvoje drhtanje
dok se kao meki suton uvlacim u tebe
i crvenim usnama zauzimam tvoj dah,
a osmjehom tijela kroz tvoju krv strujim.
Ne pitas tada jesam li zauvijek stigao,
vec mijenjas velicinu svojih zagrljaja
i prepustena mojim modrim visoravnima
prisvajas svu njihovu glatku cvrstocu.
Dovoljno poznajes nacin mojih prstiju
da ih kao prsten oko svoga boka primis
i kad po tvome tijelu raznose mjesecinu
ljubis tisinu dodira s kojom se naslanjaju.
Dajes im poljupce ovjencane toplinom,
a ruke, natopljene mirisnom snagom strasti,
u vatrometu bezbrojnih pokreta hvatas
i polako spustas medju probudjena koljena.
Mirisna gustoca tvoga raznobojnog cvijeca
ispletena u vrele vijence njeznih obronaka,
ljubavnim drhtanjem grli uzdahe moga tijela
sto se kao meki suton uvlaci u tebe.
Zal Kopp
anjeze, 15god
Tek je pocetak naseg ulaska u jesen,
tek stidljivo progovara zrela ceznja,
ali u svakoj struni tisine dise proljece
i kao da smo jucer, a ne danas,
zeleni uzdasi trzaju nase zjenice
i nasim ocima neprestano cvjeta miris lipe.
Gledam kako te zuta boja sunocokreta
svlaci pod mojim blagim zagrljajima
i osjecam da od ravnice mojih ramena,
pa sve do koljena, njezno samo za mene,
poput beskrajnih brezinih krosnji sumis
i bezbrojnim valovima mirno teces u meni.
Iznosim crvene makove na tvoje obraze
a zlatne jabuke, tvoje tople grudi
neprestano kaplju po meni.
Tiho upijam tvoje valovito tijelo,
slijedim slatki okus njegovih dodira
i tazim zedj laganim milovanjima.
Izvijas se na mojim nestrpljivim usnama
i dok po tebi skupljam osmjeh kupina
zavodis me pogledom svojih bedara
i sa ceznjom zrelih sokova zanosno osvajas,
a za uzvrat, strpljivo te smirujem rukama
i rosom muskih strasti kupam.
Tek je pocetak naseg ulaska u jesen,
tek su stasali prvi grozdovi slasti,
a vec uzivam zadovoljstvo tvoga bica,
i nazirem u tebi jesenje plodove,
plodove bogatije i socnije, plodove
s kojima docekujem ulazak u nasu zimu.
Zal Kopp
