.... hladnoca struji kroz moje tjelo...samara mi obraze...mislim da lagano drhtim..ali ne znam da li je od zime il od misli...ponovo me obuzimaju magicni valovi misli...toliko magicni i snazni da im se ne mogu oduprjeti....ma koliko zeljela skinuti okove....oni sve jace stiscu me...

Koracam teskim koracima dok mi pod nogama krcka led...hladnoca ispod mene..oko mene...i u meni...toliko hladna...da vise i ne zudim za toplinom...cak ni misli ne zele toplinu..odgovara im hladnoca duse..kao da se odmaraju il pak stvaraju stit...da se odbrane od onog sto ih vrijedja...sto im stvara bol...

Cudno je..kako nas nekada obuzme hladnoca...kako nam je i vlastiti osmijeh tezak...i vlastite misli teret....zasto je nekada tesko shvatiti da nam je nekada potreban mir..i od svih...i od svega..i od samih sebe...mir uz jednu ili par osoba...koje su uz nas...da nas saslusaju..il pomognu...a sama razmjena misli...rijeci..je pomoc...koje oni nisu ni svjesni..mozda cak nekad nismo ni mi sami...

Pusti me da na tren pobjegnem od tebe...zasto me trazis..zar ne vidis..zar ne osjetis....hladna sam kao led........ti si me sledio ...a da...sad shvatam..znam...pa ti ne znas da sam hladna..moj osmijeh to ne govori..moje rijeci to kriju....moj pogled mozda odaje...ili si svjestan da na silu zelim iskoristiti vanjske minuse kako bih sledila osjecaje u sebi...i kako je dovoljan samo jedan pogled...samo jedan dodir..da otopis sav led u meni...i zato te prezirem....



Hladna sam kao ovaj led koji pucketa dok gazim po njemu....ne... ne zelim tebe gaziti...tebe zelim pregaziti.....