?Kada neko umre, svako nađe vremena za to.
Zanimljivo je koliko se brzo ljudima rasporedi srede kada neko umre.
Odjednom više nema gužve.
Nema više "Zaista ne mogu ovo ove sedmice".
Nema više "hajde da razgovaramo".
Više nije "Moram doći nekad".
Odjednom se pojavi vrijeme.
Za sahranu, svijeća.
Za crnu haljinu.
Za dugu objavu na Facebooku, gdje čovjek gotovo ne zna da li čita oproštaj ili takmičenje za najdirljiviju vijest godine.
"Uvijek ćeš biti u našim srcima."
Prljavo
Šteta je jer često nije bilo mjesta u kalendaru dok je osoba još bila živa.
Sve dok diše, pomjeramo ga.
Do sljedeće sedmice.
Za mirniji mjesec.
U vrijeme kada je manje posla.
Kao da život ikada šalje poruku:
"Pažnja, posljednja prilika za posjetu bit će u četvrtak u 17:30."
Ne šalji.
Samo jednog dana, osoba ostane bez hrane.
Zatim slijede rečenice.
"Šteta što nismo otišli na kafu."
"Upravo sam htio/htjela nazvati posljednji put."
"On mi je toliko značio."
Da.
I koliko dugo je on to znao?
Jer voljeti nekoga samo u svojoj glavi je veoma ugodno.
Ne moraš ustajati.
Ne moraš voziti deset minuta.
Ne moraš slušati iste priče.
I ne morate sjediti za stolom gdje kafa nije posebna, ali osoba koja stoji iza nje jeste.
Ljubav prema živim ljudima je neugodnija.
Zatražite posjetu.
Pozovite.
Prisustvo.
Ne ta lijena rečenica:
"Zovi ako ti išta zatreba."
Jer osoba kojoj nešto zaista treba često neće pozvati.
Neće htjeti da se vaga.
Neće htjeti biti teret.
On će reći:
"Dobro sam."
I imat ćeš čistu savjest jer si površno pitao/pitala.
Čestitam.
Učestvovali ste u anketi.
Ne veze.
Najtužnije je što ljudi ne dolaze na sahranu.
Najtužnije je što neki tek tada stignu na vrijeme.
Donose cvijeće osobi kojoj bi možda trebao još sat vremena.
Jedna kafa.
Jedno „Stala sam jer sam pomislila na tebe“.
Ali živi ljudi su teški.
Mrtvi su jednostavniji.
Ne zovu.
Ne pitaju.
Oni ne ponavljaju priče.
Ne gledaju na vrata i ne čekaju da vide hoće li danas neko zaista doći.
Moguće je imati lijep odnos sa mrtvima.
Ne traže ništa više.
Zato me manje gane duga poruka nakon smrti nego kratka posjeta prije nje.
Manje me dira svijeća nego telefon koji je zvonio kada je neko još mogao reći:
"Lijepo od vas što ste nazvali."
Jer na kraju krajeva, nije važno koliko si drugima objašnjavao da ti je neko značio.
Bitno je da li je on to znao.
Kad je još uvijek mogao čuti.
Kad je još uvijek mogao otvoriti vrata.
Kad je još uvijek mogao sjediti preko puta tebe.
Čekamo.
Da bude manje posla...da bude pravi vikend.
Da djeca budu veća.
Onda dođe trenutak koji nije ništa bolji.
Samo posljednji.
I onda bismo svi to ponovo uradili.
Još jedan razgovor.
Onih deset minuta vožnje koje su nekada bile previše daleko, ali sada biste ih mogli preći bosi.
Ali život nije prodavnica u koju možeš doći nakon zatvaranja i pitati da li mogu da rade još malo.
Kad je gotovo, gotovo je.
Zato nemojte čekati da osoba postane lijepa uspomena prije nego što joj date vremena.
Nemojte mu pisati najljepše rečenice tek kada ih više ne može pročitati.
Ako voliš nekoga, idi danas.
Ako ti nedostaje, nazovi ga danas.
Ako ti on nešto znači, reci mu to prije nego što ga moraš nagovoriti da ubiješ.
Jer najružniji oblik ljubavi je onaj koji se pojavljuje samo kada od osobe ostane samo slika i grižnja savjesti.