Nikki Nicole - Blogovi
kad zabole sjecanja
Gdje smo se to izgubili, a bili smo tako bliski...
Ja još uvijek čuvam sjećanje na neke sretne dane.
Skliznem tamo često — dok čekam, dok ne čekam, dok ćutim... i tako redom.
Otkucavam, kao kakav sat, to vrijeme bez — to vrijeme ... i opet to vrijeme bez tebe.
Crtam u mislima zamišljene krugove i vrtim se, eto tako, istim već danima... godinama...
Evo, ne znam. Ne znam gdje smo se to izgubili...
Možda onda kad si otišao negdje. Ili onda kad si bio negdje.
Ili... ili... ili... možda — ko zna.
Možda u nekoj gužvi, ovoj ili onoj.
U galami, u tišini... u šaptu ili vrisci.
Zgužvalo se nešto, kao parče papira gurnuto u džep.
Ono isto koje je do maloprije bilo karta — za negdje tamo.
Tamo preko... preko duge, preko svega.
Stisnulo se nešto snažno, kao pečat kojim je nešto vrlo važno bilo ovjereno.
Zapečaćeno. Pa odpečaćeno. Pa opet zapečaćeno.
O Bože...
Šta nam se to desilo pa smo se pokidali na dva dijela?
Pa sad ovako pokidani visimo, kao dva kraja nečega što je bilo jedno.
Cijelo. I disali smo. Bivali kao biće jedno...
Odužilo mi se nešto.
Odužilo mi se sve.
Kao da je korpa s rumenim jabukama odavno pretrpana.
Pa sad... vrijeme je.
Da. Vrijeme je.
Za šta?
Gdje... gdje smo se to izgubili?
Ti i ja.
Nikki Nicole
