Da li sam emotivna?! Jesam! Cijelim svojim bićem. Moje drugo ime je Emocija. Kakav je to svijet u kojem se moraš pravdati zato što ti se na licu oslikavaju sreća, tuga, zadivljenost, razočaranost koje poteknu sa vrela tvoga postojanja?! Koliko slojeva nesigurnosti treba da sastružete sa svoje umorne naizgled bezlične duše da kojim slučajem ne biste otkrili da ste duboko ranjivi i krajnje naivni i da uvijek padnete na prividnu dobrotu uvijek istog profila ljudi, pa svjesno skinete neprobojni oklop tako iskreni i dobronamjerni, zdušno stradajući?! Nemojte to miješati sa prostodušnošću. Prostodušan čovjek ne zna da ne zna, pa mu se to neznanje ne uzima za zlo. U ovom slučaju stradanje je izbor, a ne rezultat naivnosti. Ponekad, da razjasnim, možda ipak prečesto, previše sami sebe obmanjujemo. Možda zato što nam je potrebno da neko u našim očima izgleda suprotno onome čemu nas razum uči. Možda je to neko rivalstvo između razuma i očiju, pa nas uvijek stave u poziciju beznađa, toliko jakog da zbog njega svaki put iznova pokleknemo, neopravdano vjerujući nazoviljudima koji to ne zaslužuju… 

Došla sam do granice života; Da nikome ne moram da se dodvoravam, nikoga da blefiram, zavodim, očaravam, zamajavam, foliram, zavredjujem, zaslužujem, trudim se i pretvaram. Umem, mogu i smem da budem ono što jesam i da se prikazujem u onoj boji i onoj svetlosti koju tog trenutka doživljavam kao svoju...!!,

ma volim te tako emotivnu