---

Sumnjiva sam sama sebi.. Nije li trebalo da sad zatvorim kompjuter i odem spavat? Da zapalim zadnju cigaretu? Taj najcudesniji trenutak dana,kada sve slazem u fajlove u glavi.. Da ga ne trosim pisuci tebi..

Ili je ipak trebalo? Ili je bas to logicno?

 

Da zatvorim oci, i pomislim - Ti? Zapravo je logicno, ne lazimo se.

Logicno je da sjedim i da ti pisem. Logicno jer ovo pisanje, ovaj dan u nestanju tek je rezime cudesne noci, nase igre, naseg teatra sjena koji smo napravili tako lako. Majstori za kulise, kakvi vec jesmo, sklopili smo pozornicu.

 

Jesmo li stvorili umjetnost? Mi smo konzumenti I tvorci.

 

 

Volim sto sam u tvojoj blizini. Ma volim i sto sam odmah sad sjela da ti pisem, sto ovaj moj epistolarni monolog jest nastavak naseg razgovora, neka mala refleksija, sabiranje impresija, neki mali memento na sinoc... na..

 

Razmisljam evo - kako malo znam o tebi. A onda sebi kazem kako te znam jedva tri, cetiri dana. A onda se pitam da li je moguce da te znam samo toliko.

I moguce je. A zapravo, taj osjecaj da te znam dugo, jako dugo, dolazi od toga sto sustina emocije ne lezi u vremenu, nego u sasvim drugoj dimenziji, sasvim drugom polju. I tu se nista ne da mjeriti danima niti godinama.

 

 

 

Shvatila sam da je stvarnost samo ono sto me dotice i nista van toga. Ti si moja trenutna stvarnost. Ti me dotices. I ne pitaj me da li sam sad tuzna, jer jesam u ovom

momentu sam bas tuzan zbog.. kako bi, mislim T. Adorno rekao...  "ledene pustinje apstrakcije" kroz koju prolazim. Ledene pustinje u kojoj je misao na tebe vatra-oaza: zagrijem se pa idem dalje, sama i tamo gdje ne zelim biti sama.

 

 

Nego... da izbjegnem poeziju i zadrzim se u filozofiji..

 

Nakon 9700 dana zivota, nakon svih silnih gradova.. malih mjesta.. Ulazim u tvoj zivot. 

 

Svaki dan je neka borba. Sukobi vanjski.. sukobi unutarnji.. Trcanje, hodanje, lezanje, produktivna sutnja, sakupljanje informacija, ljubljenja neka, sa nekim, odnosno nikim.. Jedan uredan nered.

 

Odnosno..

Ti ulazis meni u zivot, Ti red radis samim svojim postojanjem, ne kao svrha ili razlog, vec kao nadopuna i partner u trazenju tih istih gore navedenih.

Konfuzija..

Trazim sebi realno objasnjenje. U stotinam tisuća ljudi dvoje. Ja ne vjerujem u slucajnosti, takva vjerovanja prepustam masama.

Korjene naseg poznanstva ne trazim u proslosti nego u buducnosti.. Ta nismo ovdje jer je nesto bilo, nego smo ovdje jer ce nesto biti.

.. I rekao si, zbilja si puno puta rekao da sam ti draga. I uzvracam ti tu istu bezuvijetnu ljubav, pomalo djeciju, pomalo odraslu.

Jedno prijateljstvo.. To ti ja pruzam.

 

U jednoj je pjesmi, neznam vise cijoj ( cini mi se da je Azra), taj dragi tip otpjevao:

 

“ Kada stvari krenu lose ne zelim ovdje da se prepirem,

Jedino sto stvarno zelim je narucit dio tvoje ljubavi.”

 

 

Trazenje nekih neprekidnih sreca i zadovoljstava bilo bi suludo...

I tako sam ti ja sada malo tuzna

 

 

Ako vec nisam u poziciji da budem tu kad se probudis (a ne moram ni reci koliko bih voljela biti tu kad otvoris oci, tu s tobom, fizicki prisutna) zelim onda da te sa ovih nekoliko recenica- misli zagrlim, zelim da ove recenice budu svjedok jedne fine, suptilne emocije kojom zelim da te utoplim.. Zelim da ti pozelim naljepse "dobro jutro" na svijetu, zelim da ti izmamim osmjeh i da te vidim sretnog.. Mog..

Dobro jutro dragi. Mozes li iz te tri rijeci iscitati sve tonove moga glasa? Svu njeznost sam skoncentrirala u "dobro jutro dragi" jer hocu da ti ovaj dan tako zapocne..

Najljepsim.Kozmickim dobro jutro.

Kada ne bih nishta napisala ti ne bi znala da se vracam vec treci put ubedjena da je ovo najbolje shto je na ovim stranicama osvanulo.

Toliko spontanosti,iskrenosti u tako malo rijeci sve sazeto jasno,odusevio me tvoj nacin pisanja razmisljanja,ocjena da postoji veca od 10 dobila bi sigurno.U tebi se krije veliki kapacitet,mnogo nadahnuca,jednom rijecju nastavi tako,svaki tvoj blog citacu pomno.Hvala na tako lijepo napisanom blogu,prelazim na drugi,nadam se da me slicno i tamo ceka...