... Da se covjeku ne moze suditi u oskudici i tegobi kao u rahatluku, ispunjenju i zadovoljstvu, nekako mi je potvrdjivalo  sunce  prosipajuci svoj osmjeh po ustakljenom stolu moje  sobe

Staklo na stolu  izgledalo mi je besprijekorno cisto a stakla na prozorima tek uz potrebitost nekoliko intervencija .... valjda me poslije duzeg kisnog perioda i samo sunce iznenadilo otkrivajuci ono sto ne bih volila vidjeti ... sad na suncu, stakla izgledaju katastrofalno i zahvalna sam Bogu sto u medjuvremenu nije navratio niko ko bi to vidio ... ... no , isto kao sto je sunce porodilo vidjenost svih ovih tragova tako je i u meni porodila ravnodusnost   i umjesto da rezultat vidjenog bude neraspolozenje, ja sam samo primakla soljicu s kafom i prvu knjigu koja mi se u stalazi nasla pod rukom...

Preko puta mene je vitrina s ugradjenim ogledalom u kojem se zatekoh i po prvi put ozbiljno zapitah bi li to ogledalo trebala uklonit ... Nisam bila spremna iz sebe pogledavsi opet vidjet sebe, pogotovo kad se tome doda cinjenica da sam pogledala  s udahnutom snagom  sucna a zatekla se u ogledalu  s vidljivim podocnjacima  zbog malo sna...  Sumnjam da oni koji su me sreli jutros mogu  da posvjedoce svom mnostvu misaonih vrela koja su u meni raskravljena u danima iza mene i o cijelom zboru misaonih melodija koje su potekle iz raskravljenih cesmi mog uma sto je preko tijela  pilo danasnje sunce  kao zedne usne vodu ..

... Pomislih da trebam ukloniti ogledalo... daje sobi , istina , dodatni osjecaj sirine ali zato meni kvari smjer misli... pozelila sam da se  otisnem u sirinu kako bih povecala unutarnji volumen ...

   I bas pri tim mislima, kako bi mi umjesto ogledala godile neke slike nepoznatih ljudi , potrtreti prvenstveno koji bi moje misli od sicusnosti sebe odnijele u velicanstvenost  mnostva ... okrenuh i knjigu koju sam uzela na citanje i nasmijah se „slucajnosti“ ... uzela sam knjigu egipatskog nobelovca Nedziba Mahfuza pod nazivom „Ogledala“... odlicna knjiga u kojoj autor potretira ljude s kojima se susretao, druzio... bez teskih opisa, velike filozofije, jednostavnim rijecima, kroz jednostavne zivotne prilike prezentira nam cijelu jednu malu armiju ljudi koje je upoznao, svojih sunarodnjaka ... tako nekako  se moje znanje o proslosti Egipta ( a to ti je ono suhoparno skolsko)  crno-bijelo, bez zvuka i mirisa, bojilo, mirisalo i ozvucavalo kroz podastrte portrete Nedzibovih poznanika sakupljenih u knjizi znacajnog naslova „Ogledala“ ... Mahfuz pripovijeda bas tako, kao ogledalo ... iznosi svoj zivot, crte iz svoje proslosti, nudi nam sebe, njegovo ogledalo a onda nam daje s tim informacijama i ogucnost da prikazane likove korigujemo spram svojih zelja i shvatanja sukladno ogledalu u kojem su prikazana...I tece Egipat...  Nil dobija boju... ulice zamor, egipatski covjek dobija ime, zivot, zgode i nezgode, vakat dobija svoj pecat i okvir... Jako zanimljiva knjiga... jako zanimljiva slicnost likova iz knjige sa nasim danasnjim zivotom, s jucerasnjim , s buducim: Jer zemlja ima svoje krajeve, drzave, narode, ali u svemu tome zadnja karika je covjek, a svaki covjek naspram drugog covjeka je ogledalo .                 Kazu ; prepoznatljivi smo u svakom insanu ... Ogledajuci se pocesto prepoznamo druge u sebi ... a zajednicka nit sadrzana u rijeci koju covjek izgovara , krupnija je nego to nekad mislimo ...

                                   (...)

I evo ... sunce  odmice ... kao da mi ga strah polako krade ... stranice knjige u desnoj  ruci postaju tanje , procitane u lijevoj deblje ... uz jos jednu kafu ... jednu cigaretu i pogledom na sopstveni lik u ogledalu staklene vitrine  nasuprot mene zatvorih stranice knjige ... procitat cu je  do kraja ... to znam ...

Bio je to jedan neocekivano tih dan , nakon duze pauze i moj radni dan ... ispunio me je i obavio nekom posebnom tisinom  ... ususkao u svoj zagrljaj ... vratio mi se onaj potrebni smiraj duse ... ona punoca kad mogu reci; To sam ponovo ona JA ...

 Ova soba ... sunce ... knjiga ... pa i odraz sopstveni u ogledalu koje mi svjedoci da tijelo slijedi zakonitost zivota ... dok duh ima svoje zakonitosti  koje su u nekoj skladnoj vezi .. i nisu identicni ...

 Misao i jos jedna cigareta ... duboko uvucen dim zamagli mi pogled uprt u daljinu ... negdje tamo si Ti ...

                                       (...)

... postoji uvijek sansa da sebi i drugima damo mogucnost  da se prepoznamo i nadjemo ... zblizimo i pokusamo onaj odraz u ogledalu  obaviti aurom lijepih i neponovljivih trenutaka koje mozemo i zelimo podjeliti ...

ma bravo lutko, evo bit cu prava na cekani blog da stavim komentar, divno,,,nisam ni sumnjala u tebe, ali nemoj da stanes na ovome :*

Krajnje realistično i tanano u isto vreme..ovaj deo utefteriću u jednu moju sveščicu " ... postoji uvijek sansa da sebi i drugima damo mogucnost  da se prepoznamo i nadjemo ... zblizimo i pokusamo onaj odraz u ogledalu  obaviti aurom lijepih i neponovljivih trenutaka koje mozemo i zelimo podjeliti ... "( nefes ).

mi wampiri ne wolimo ogledala... a ni suntze... tako da se u owom blogu nisam pronash`o