kuduz - Blogovi
Dnevnik jednog momka
Postoje osobe koje su rodjene sa srcem koje ne zna da voli napola. Ne znaju da stede emocije, ne znaju da ostanu na povrsini. Oni vole duboko, do dna, do onog mjesta gdje boli i gdje se ostaje bez zraka. Takav je i taj momak. Nesretan, ali ne zato sto nema ljubavi u sebi - nego zato sto je ima previse, a rijetko ko zna sta s tolikom ljubavlju.
Cijeli zivot je davao ono sto je imao najvise - sebe. Bio je oslonac drugima dok su padali. Spasio je necije zivote rijecima u pravom trenutku. Spasio je necije duse time sto je ostao kad su svi drugi otisli. Bio je rame za plakanje, tisina koja razumije, snaga kad drugima ponestane snage. A njega - njega niko nije spasavao.
Zivot mu je oduzeo i ono najvrednije - osobe koje je volio najvise. Smrt najblizih ostavila je rupe koje nista ne moze ispuniti. Gubici koji te zauvijek promijene. Telefonski pozivi koje nikad nece zaboraviti. Tisina nakon sahrana. Povratak kuci gdje njihovi glasovi vise nikada nece odzvanjati. To su tragedije koje ga prate, koje ga oblikuju, koje ga bude usred noci.
Dozivio je i slomljeno srce - onaj tihi, muski slom koji se ne pokazuje javno. Onaj kad se nasmijes pred svima, a navece skupljas komade sebe sa poda. Volio je jednom, mozda i vise puta, ali svaki put je ostao praznih ruku. Nikada nije osjetio onu sigurnost da je nekome prvi izbor. Nikada nije osjetio da ga neko voli bez straha, bez sumnje, bez uvjeta. I svaki put je sutio, jer su ga ucili da muskarci ne placu, da izdrze, da budu stijena. Ali i stijene pucaju.
A kad se vrata zatvore, ostaje sam u svoja cetiri zida. Tamo nema maske. Tamo su samo misli koje ga podsjecaju na sve sto je izgubio. Tamo je tisina koja boli. Srce koje i dalje kuca - umorno, ali tvrdoglavo. On je covjek koji je drugima bio svjetlo, a u vlastitoj tami se snalazi sam.
Ova arapska poslovica na slici govori surovu istinu. Uvijek ce biti onih koji nece znati prepoznati dubinu. Ljudi cesto zavole tek kad je kasno. Tek kad linija postane ravna. Tek kad nestane onaj koji je volio najvise. Kad srce koje je voljelo najjace - prestane kucati. I on to zna. I mozda ga bas to najvise boli.
I dalje daje dio sebe, iako zna da mozda nece biti uzvraceno istom mjerom. Njegovo srce kuca glasno, hrabro i umorno u isto vrijeme. I dalje vjeruje, makar potajno, da negdje postoji neko ko ce prepoznati dubinu njegovog srca prije nego linija postane ravna. Jednog dana, neko ce shvatiti da je pravo bogatstvo imati osobu koja zna voljeti tako snazno. I da je najveca tragedija cekati da linija postane ravna da bi se ljubav priznala.
Do tada - njegovo srce kuca. I u svakom otkucaju ima vise ljubavi nego sto je svijet cesto spreman primiti. Jer muskarac koji zna voljeti tako duboko, mozda je nesretan, mozda je sam, mozda je ranjen - ali njegova sposobnost da voli je rijetkost. A rijetke stvari, nazalost, mnogi cesto prepoznaju tek kada ih izgube.
aisa, 21čas
Ima i ona narodna da Bog uvek najveci teret da onima koji ga mogu nositi.
Mada, što se mene tice, i on nekad pretera.
Cuvaj sebe, drugi će se uvek snaci ♡
kuduz, 2čas
Ponekad i oni najjaci dodju do tacke pucanja. Kada vise ne mogu izdrzati. Ali sve je to valjda zivot, i valjda je tako trebalo da bude. Kazes: cuvaj sebe. Medjutim, u vecini slucajeva bude prekasno da covjek sebe cuva jer je proveo zivotni vijek cuvajuci druge i gledajuci da drugi budu dobro. Na kraju dodje do toga da naprijed nema gdje, nazad nema kome ali i dalje zivi, nekako.
kuduz
